Djeca u dobi od 3-4 godine su prave male spužve, uvijek željni novih znanja i iskustava. Poznata vam je roditeljska žalopojka: “Nikako da prestane pitati zašto, kako, svaki odgovor nosi još pet pitanja sa sobom.” A tek ona neugodna pitanja, na koja nemamo odgovor ili zalaze u domenu intime, pa se roditelji preznojavaju, odgovaraju, izbjegavaju ili poklope dijete u nadi da će tome doći kraj.
Na žalost, polaskom u školu dođe kraj tog neprestanog propitkivanja. Te malene spužvice , željne znanja, radoznalosti i interesa pretvore se u mrzitelje učenja. Škola, štrebanje, zadaće i posebno čitanje postaju teret i muka, križ koji svakodnevno nose i jedva čekaju da ga se riješe. Nažalost, rijetki su oni koji zadrže početni elan i koji će i na kraju osnovne i srednje škole još reći da vole učiti.
Moje iskustvo govori da nije problem u djeci. Ne postaju djeca nezainteresirana i lijena sama od sebe. Oni to nauče. Najčešći problem su ocjene koje su postale same sebi cilj. No nisu ocjene djetetov cilj. Ocjene su cilj roditelja, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je učenje i školske obveze nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tijekom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi – što obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu.
Navedene preporuke nisu čarobni štapić koji će riješiti sve. Ovo je deset značajnih i ne pretjerano kompliciranih ponašanja uz pomoć kojih roditelji mogu motivirati svoje dijete za učenje. Znam da u ovo novo normalno vrijeme online učenja poteškoće s motivacijom su porasle.
ODGOVORNOST ZA UČENJE I ŠKOLSKE OBVEZE PREPUSTITE DJETETU
Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (pisanje zadaće je djetetova obveza), podizati knjige za lektiru iz knjižnice, postaviti alarm i samo ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi mali prvašići u početku, no već tijekom prvog razreda većina mogu preuzeti brigu oko spremanja torbe, a i veći dio brige oko svoje zadaće.
Važno je da roditelji prihvate spoznaju da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vode s djetetom. Podržavajuća komunikacija i razgovor koji djetetu ne ubija volju za učenjem djeluje motivirajuće. Iz mog iskustva djeca preuzimaju odgovornost kad se s njima razgovara o tome što oni žele, s kakvim prosjekom bi oni osobno bili zadovoljni, što njih zanima, a što ne te za što oni misle da će njima škola trebati u daljnjem životu. Već su učenici viših razreda osnovne škole sposobni razmišljati o korisnosti za daljnje planove. Kada misle da uče za roditelje, da izbjegnu probleme i galamu kod kuće, njihova motivacija za rad je slaba jer je izvan njih samih.
Motivirajući razgovor uključuje:
- Slušanje umjesto prigovaranja i stalnih savjeta
Roditelji, a i ostali, vrlo često „dobronamjerno“ griješe neprestanim ispravljanjem, prigovaranjem djetetu. Ono što djeca ne vole je dijeljenje savjeta na svakom koraku. Takvo ponašanje je ometajuće u svim segmentima. Vezano za školu i učenje djeci se šalju poruke da su nesposobni sami riješiti problem, da će to za njih učiniti mama i tata. Donose odluku da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Starija djeca postaju mudrija i shvate da ne trebaju ni poslušati već samo šutjeti i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu: “Da, da, razumio sam” prije nego i završite rečenicu ili ćete primijetiti da odsutno klimaju glavom gledajući u mobitel. U adolescentskoj dobi taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica. Djeca usvoje naviku da probleme rješavaju roditelji, pa smanjuju svoj trud. U školi ne pokušavaju razumjeti gradivo, očekujući da će im to poslije objašnjavati roditelji ili će im platiti instrukcije. Puštaju da im se loše ocjene nakupe – skrivajući ih da ne bi bilo prigovaranja, prave se da razumiju i ono što ne razumiju da ne bi bilo kritiziranja i savjetovanja.
Aktivno slušanje djeteta ima za cilj pokazati djetetu istinski interes, a ne traženje problema koji treba ukloniti. Aktivno slušanje pruža djetetu priliku da ispriča što mu je bitno, kako se osjeća , što ono želi i kako mu možemo pomoći da samostalno riješi problem. Vrlo je važno pitati dijete što želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo, a gdje treba roditeljsku pomoć. Cilj roditeljstva je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba. Školske obveze su idealna prilika da dijete postane samostalno u odnosu prema učenju i odgovornošću za svoj uspjeh. Samostalnost se gradi i u odnosu prema vršnjacima i profesorima.
- Podržavati, ohrabrivati, poštovati
Važno je da roditelji što ranije postanu svjesni neučinkovitosti kritiziranja, prigovaranja, prijetnji i potkupljivanja djeteta. Dijete treba podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u sposobnost da samo savlada probleme i uspije u onom što želi. Iz upotrebe bi trebalo izbaciti rečenice: “Kako ti se to moglo dogoditi?”, “Ne budi glupa/glup!”, “Opet nemaš zadaću”, “Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak”, “Totalna si lijenčina!”, “Ako tako nastaviš, moći ćeš biti samo smetlar kad odrasteš” i slične. Takve i slične rečenice djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te ga demotiviraju za bilo kakve daljnje pokušaje. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete, a ne na svoje osjećaje – važni su za djetetovu motivaciju za daljnji rad. Djetetu je za savladavanje novog potrebna podrška i ohrabrenje, te povjerenje da ono to može. Važno je da ta podrška nije samo na riječima i nije isprazna. Nije dovoljno samo reći djetetu “Možeš ti to, vjerujem ja u tebe”, osobito ne onda kad je dijete frustrirano jer mu nešto ne ide. U takvim je situacijama osim podrške potrebno saslušati u čemu je problem, te zajedno s djetetom potražiti moguća rješenja. Kada roditelji uvide da dijete može samo – treba ga pustiti, tako da osjeti malo prepreke i užitak savladavanja iste. Nakon toga glasno primijetiti da je uspjelo, da je “skužilo” kako treba, podržati i pojačati taj osjećaj uspješnosti. Najčešće se pomoć sastoji samo u tome da saslušamo dječju jadikovku, pitamo ga kako se osjeća i što bi mu moglo pomoći– jer možda je to sve što dijete treba od nas. Neka djeca stvarno ne vole određeno gradivo, npr. geometriju ili učenje godina iz povijesti – i treba im da to izgovore glasno. Roditeljski glas savjesti koji govori “Moraš!”, “Ne bi se trebao tako osjećati”, “To ti je zadaća i gotovo!” – ne pomaže, već odmaže na način da se dijete počne opirati roditelju koji mu to govori te pojačava otpor prema učenju “dosadnog” gradiva. Djetetu treba roditelj koji ga razumije, koji pokazuje da je svjestan kako mu je teško, koji pokazuje interes za poteškoće, koji ponudi pomoć, ali je ne nameće. Vrlo često dijete koje osjeti suosjećanje i prihvaćanje od strane roditelja preuzima svoju odgovornost nakon što se izjada ili kratkoročno odustane od zadatka, te se vraća i nastavlja sa radom. Iskreni komentari roditelja: “ Što bi se dogodilo da to što ti je teško ne napraviš?“ „Ako nije strašno, pusti sada to, malo odmori.”, „ Vjerujem da nije lako i ja nisam volio/voljela učiti napamet.” često dovode do toga da dijete samo počne uviđati da treba to napraviti i vrati se poslu s više elana.
- Realnost nasuprot perfekcionizma
Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka ili “ne daj Bože trojka” loša ocjena i “Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?” završe ili kao perfekcionisti ili postaju potpuno demotivirani za učenje i rad – jer “Ionako neće biti dovoljno dobro”. Perfekcionisti su možda uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni – jer nikad nije savršeno. Perfekcionizam je karakteristika koja često vodi prema depresiji ili konstantnom nezadovoljstvu. Djeca koja odustanu u srazu s roditeljskim previsokim očekivanjima naprosto prestanu pokušavati, niti se ne trude, u startu očekuju neuspjeh ili gube svaki interes za postizanjem uspjeha – jer znaju da nikad neće zadovoljiti očekivanja, “pa čemu se uopće truditi”. Roditelji ih kroz osnovnu školu uspijevaju tjerati do relativnog uspjeha, no u srednjoj više ne. Cijelo vrijeme odaju dojam da ih ništa ne zanima, kontinuirano postižu manje nego što bi mogli, okreću se drugim interesima… društvu, sportu ili video igrice i u najgoroj opciji ovisnostima. Takvo ponašanje je dio maske. Nije istina da im nije stalo. I oni su nezadovoljni, no to kriju i od drugih i od sebe. Odustaju, jer im je bolno uvijek iznova slušati kako nisu uspjeli dosegnuti roditeljska očekivanja. Idu linijom manje bolnog…bolje ne pokušavati nego uvijek iznova pokušavati i iznevjeriti i sebe i druge.
Roditelj, koji realno prihvaća svoju djecu, svjestan je sposobnosti svoga djeteta. Upoznat je koja područja njegovo dijete zanimaju, a koja ne. Očekivanja da dijete u svemu briljira nisu realna, dobro je i za dijete da zna u čemu je bolji, a u čemu lošiji – da zna gdje su njegove jake strane, talenti, ono u čemu može biti uspješan. To ne znači da se ne treba truditi tamo gdje je teže. Naravno da treba, no očekivanja ne smiju biti previsoka. Za dijete je najbolje kada je očekivanje u nivou sposobnosti. Previsoka očekivanja “ubijaju djecu u pojam”. Roditelj će shvatiti kada je dijete zadovoljno četvorkom koju je dobilo ili kada je ta četvorka baš ono što je zaslužilo i podržati to kao jedan jako dobar uspjeh. Za gradivo koje djetetu ide teže sve pozitivne ocjene su dobre ocjene. Slično je kod dijelova gradiva koje dijete ne zanimaju. Roditelji bi trebali imati na umu kako bi bilo njima da moraju učiti nešto što ih ne zanima, npr. kada bi mama trebala naučiti sve golmane hrvatske nogometne lige, a tata nazive svih sapunica koje se kod nas emitiraju i njihove glavne likove. Nije lako biti odličan u području koje nam nije zanimljivo.
- Pomoć je kad djetetu pomognemo da može pomoći samo sebi
Dijete treba naučiti kako rješavati probleme, kako analizirati, kako izvlačiti zaključke – to iziskuje više vremena od jednostavnog davanja gotovih rješenja. No, to je način kako će dijete naučiti samo rješavati svoje zadaće i naučiti kako učinkovito učiti. Najvažniji je način na koji će dijete naučiti da je učenje proces u kojem može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu ostaje samo frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Dijete razmišlja :“Ako ne mogu sam, roditelji će mi dati gotovo rješenje ili put koji moram primijeniti, a ja ne znam zašto – sve to što radim gubi smisao i ulazi u kategoriju dosadnih poslova koje ne volim i ne razumijem.“ Kada pomaže djetetu, roditelj treba biti svjestan za koga to radi. Ako se sve svede na demonstraciju znanja ili roditeljski dvoboj „Tko zna bolje“ sve odlazi u propast. Dijete se osjeća isključeno, postaje objektom u cijelom događaju i izbjegavat će tražiti pomoć u sljedećoj situaciji kada mu bude potrebna. Puno je kvalitetnije kad roditelj pristupi djetetu kao partneru u rješavanju problema, postavlja pitanja koja djetetu mogu pomoći da nađe rješenje, nudi puteve koje dijete može istražiti, ukazuje na značajne točke u kojima dijete može uvidjeti gdje se krije rješenje ili greška koja mu se potkrala.
- Primjer vrijedi više nego riječi
Moje iskustvo je da djeca koja su zainteresirana za učenje žive u obiteljima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i intelektualne rasprave. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, traži objašnjenja, daje svoje, drugačije mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta. Oni s djecom rado obilaze muzeje, galerije, zoološki i botanički vrt te druga mjesta na kojima se mogu saznati nove stvari. Djeca rastu u intelektualno stimulirajućoj okolini uz knjige i roditelje koji čitaju, okupljanja odraslih na kojima slušaju zanimljive rasprave te na kojima i sami mogu iznijeti svoje stavove i biti ozbiljno saslušani. Poticanje istraživanja okoline i razloga zašto su stvari onakve kakve jesu, poticanje razmjene mišljenja i stavova, poticanje propitivanja autoriteta i traženja argumenata za i protiv određenih stavova pa i činjenica, važni su za održavanje dječje znatiželje i želje za učenjem na životu.
- Pomozite djetetu da stekne radne navike
Nitko od nas se nije rodio s radnim navikama. Navike usvajamo ponavljanjem u isto vrijeme na istom mjestu. Najvažnije je, kako samo ime kaže, steći naviku, a to pretpostavlja ponavljanje. Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, treba imati mjesto za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom van s prijateljima, igranjem video igrica, odlaskom u kino ili zabavom s roditeljima. Navika ponavljanja svakodnevnog učenja pomaže djetetu da ostane uspješno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.
- Potičite učenje s razumijevanjem
Učenje napamet nalik je učenju napamet telefonskog imenika – dosadno je, teško i besmisleno. Potičite dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo i da nađe smisao u onom što uči. Djeci treba pomoći da uvide svrhovitost onog što uče, kakve to ima veze s drugim već naučenim gradivom, kakve veze ima sa svakodnevnim iskustvom. U takvom obliku učenja dijete je glavno, roditelj je netko tko pomaže, pogura kad zapne i opet pusti da samostalno ide dalje. Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću, učenje je kontinuirani dio našeg života. Svijet oko nas je pun prilika za učenje, a ako ih koristimo zajedno sa svojom djecom potičući njihovu aktivnost, njihova znatiželja i zaključivanje će ostati budni.
- Izbjegnite privlačenja pažnje pomoću ocjena
Djeci je najvažnije da redovito uživaju u društvu i pažnji roditelja. Zbog prezaposlenosti, pritiska drugih obveza, ali i dojma da su djeca već velika i da mogu sama, roditelji često nemaju naviku druženja sa svojim djetetom. Dijete može puno toga samo, ali mu nedostaje roditeljska pažnja. Ako djetetu nedostaje pažnje ono počinje nesvjesno tražiti pažnju kroz češće dobivanje loših ocjena. Kod djece je pravilo “Bolje i negativna pažnja nego nikakva.” Iz toga proizlaze mnoge loše navike. Neki roditelji dobro uče s djetetom, kvalitetno pomažu i potiču dijete na rad, no dijete opet ne radi ništa ako roditelj ne sjedi kraj njega/nje. U mojoj praksi to su često adolescenti kojima, kad je “frka”, pomažu njihovi inače prezaposleni očevi. Obzirom da im nedostaju očevi, “frke” su sve češće. Prvo pravilo bi bilo – održati zajedničke aktivnosti s djetetom sve dok dijete pristaje na njih, biti redovit, imati nešto ustaljeno i to vrijeme koristiti samo za zajedničko druženje, ne za kritike ili ispitivanja.
- Nije škola sve u životu
Kada djeca krenu u školu roditelji nesvjesno školi daju prevelik značaj. Svakodnevno ih pitaju što je bilo u školi, a odgovori koje traže su isključivo usmjereni na ocjene i postignuća. U školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, odnosi s učiteljima, zanimljivi ili dosadni satovi. Tu su i igrice koje igraju i događaji s vršnjacima izvan škole. Sve to bi djeca rado pričala kada bi ih roditelj saslušao sa zanimanjem i bez procjenjivanja. Djeca osjete da roditelja zanima samo uspjeh, pa misle: “Baš njega briga za mene, samo hoće znati koje sam ocjene dobio.” Za održanje povjerenja i kvalitetnog odnosa s djetetom važno je ne ispustiti iz vida da oni imaju još života i izvan škole i ocjena. Nije uvijek točna česta roditeljska pretpostavka: “dobre ocjene = sve je u redu”. Održati odnos povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i beznačajnih razgovora o igricama ili kasnije muzici i filmovima su put za održavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude trebalo “ozbiljan” razgovor ili pomoć kad je u problemima. Slušajući te “obične” teme pokazujemo djetetu da nam je stalo do njega i do toga tako doživljava odrastanje, da je vrijedno i da je roditelj zainteresiran za njega/nju te će imati povjerenja i doći po pomoć kad bude stvarno važno.
…Biti roditelj je avantura…zapnete li u toj avanturu…tu sam za vas…
Branka; profesor, edukator, Life and Wingwave coach 
