Kakav primjer dajemo djeci?
Nedavno sam pročitala jednu lijepu misao.
»Najvažnija stvar koju mi kao roditelji možemo prenijeti svojoj djeci jest: ‘Neka vide da se stvarno trudimo biti bolji ljudi.’«
Mi odrasli često smo zabrinuti zbog odgoja svoje djece pa tako na tu temu izlažemo prigovore i »okrivljujemo« djecu da su ovakva ili onakva… No koliko smo zagledani u sebe? Pitamo li se kakvi smo mi i kakav primjer dajemo toj djeci? Koliko bi se i naši međuljudski odnosi poboljšali da se stvarno svatko od nas pojedinačno potrudi biti bolji čovjek? Kako to postići? Možemo li to postići? Kako osvijestiti ljude da budu zagledani više u svoju unutrašnjost, a manje u tuđu? Kako bi to bilo lijepo: manje komentiranja, zavisti, cinizma, ljubomore…
Kad razmišljam o toj temi, uvijek se sjetim sv. Leopolda Mandića koji je rekao da nijedan čovjek nije toliko blatan da u njemu ne bi bila mrva zlata…
Mi, nažalost, uvijek kopamo samo po tom blatu.
Roditeljstvo je jedna od najvećih avantura. To je jedini posao za koji ne postoje škole, seminari ni tečajevi s gotovim rješenjima. Roditelji nisu suočeni samo sa zadovoljavanjem osnovnih potreba djeteta, poput redovitoga hranjenja i osiguravanje tjelesne sigurnosti. Roditeljstvo uključuje odgoj djece, što je velik izazov. Nisam upoznala roditelja koji je u svojim početcima bio spreman biti roditeljem; brojna pitanja, strahovi i nedoumice prate svako roditeljstvo. Odgoj djeteta zahtijeva mnogo strpljenja, ljubavi, samokontrole nad vlastitim brigama i frustracijama. Nije dovoljno samo voljeti dijete, potrebno je i znati što se događa dok dijete uči, znati kako ga poticati, usmjeravati i kontrolirati taj proces odrastanja. Roditelji zbog obveza, nesigurnosti i straha rijetko potraže pomoć koja bi im olakšala put u toj odgovornoj zadaći.
SLIKU RODITELJSTVA NOSIMO IZ NAŠE OBITELJI
Iako postoje brojni priručnici, korisni tekstovi napisani na temu roditeljstva, oni još uvijek ne daju odgovore na sva pitanja i izazove s kojima se susreću roditelji.Ono što svaka osoba ponese iz vlastitoga roditeljskoga doma poprilično određuje njezin roditeljski stil. Način na koji tko odgaja svoju djecu u velikoj mjeri zavisi od vlastitoga odnosa prema načinima odgoja koji su primjenjivali njegovi roditelji. Svatko nosi iz svoje primarne obitelji pozitivne ili negativne emocije, osjećaje,sjećanja, uvjerenja i obrasce koji su vezani za odgoj i ovisno o tome većina ljudi donosi odluku kakav će roditelj biti i koji će odgojni stil primjenjivati.
DJECI NISU POTREBNI SAVRŠENi RODITELJi
Ne postoji jednostavan recept kako odgajati djecu. Ponekad promijenimo recept kada radimo kolače, tako da je teško pronaći jasne upute kako postupiti kao roditelj u određenoj situaciji. Sva sreća, djeca ne trebaju savršene roditelje, već roditelje koji će znati prepoznati njihove potrebe, roditelje koji ih ne će povrijediti, koji će im biti posvećeni na najbolji mogući način. Biti posvećen iziskuje energiju i volju; biti posvećen znači izdvojiti vrijeme za svoje dijete svaki dan i u svakoj situaciji. To nije jednostavan put. Ponekad je prepun odricanja, no rezultat je dijete koje je izraslo u emocionalno zrelu i odgovornu osobu. Da se ne zavaravamo. Usprkos ulaganju velikih napora, usprkos velikim odricanjima, svaki roditelj ponekad padne na testu roditeljstva. No, to nikako ne znači da je trud bio uzaludan, da su napori bačeni u vjetar. To samo znači da su na putu roditeljstva imali poneko »krivo skretanje«. Upravo iz tih »krivih skretanja« uči se kojim putem krenuti u odgoju djeteta da ono postane vrijedan i cijenjen član društva. Roditelji odgojem djeteta »odgajaju« i društvo u kojem žive, jer jedino emocionalno zrelo i zadovoljno dijete može postati čovjek koji će utjecati na razvoj upravo takvoga društva.
UVIJEK IMAMO NOVU PRILIKU
Svi mi smo imali različito djetinjstvo i nosimo u sebi teret nekih utega iz prošlosti koji su nam uteg koji može postati problem u odgoju vlastite djece. Većina mojih klijenata priznaje da je govorila sebi kako si neće dopustiti neke postupke koje su radili njihovi roditelji. No, istina je malo drugačija. Vrlo brzo su spoznali da koriste jednake ili slične obrasce ponašanja. ( To sam radila i ja…stara uvjerenja bila su jača od moje želje da budem drugačiji roditelj i da drugačije odgajam svoje dijete ). Sva sreća da na putu prema sretnijem roditeljstvu imamo novu priliku. Priliku da kao prvo poradimo na mijenjanju starih obrazaca i uvjerenja i da smo svi različiti.
Moje putovanje kroz roditeljstvo nije kao tvoje. Tvoje putovanje je drugačije od mog. Moja djeca nisu ista kao tvoja. Tvoja djeca nisu ista kao moja. Ja radim stvari na svoj način. Ti radiš na svoj način. I nijednu od nas to ne čini boljom ili lošijom.
Različito je u redu. Različito je baš onako kako treba biti.
Različito ne znači da netko nije u pravu. Različito znači da nismo svi u istom kalupu…na istim tračnicama…i to je baš super…
KAD NAS DIJETE IZBACI IZ „CIPELA“
Sretna sam što roditelji sve više prihvaćaju spoznaju da trebaju poraditi na sebi, na vlastitim strahovima, frustracijama, ljutnjama, ljubomorama, ambicijama. Te obrasce nosimo iz vlastitoga djetinjstva, duboko su utisnuti u svakoj osobi i često izlaze na svijetlo dana kada postanemo roditelji. Sputavaju nas ti obrasci i uvjerenja i ranije, no najizraženiji su kada postanemo roditelji. Kad dijete uspije roditelja »izbaciti iz cipela«, dotaknulo je neke bolne točke iz njegova djetinjstva. Vlastito se djetinjstvo ne može mijenjati, no može se mijenjati stav prema događajima koji su ostavili negativan utjecaj na većinu osoba. Uvid u pogreške vlastitih roditelja i prorada negativnih emocija koje ih prate osiguravaju bolje odnose s vlastitom djecom i omogućuju osobi da postane roditelj kakav je oduvijek željela biti.
OPROSTITI RODITELJIMA ( kako je to ponekad teško )
Spoznati negativne emocije iz vlastitoga djetinjstva, osvijestiti stara uvjerenja i obrasce ponašanja nije nimalo jednostavno. Potrebno je sebi priznati osnovni problem i suočiti se sa strahovima. Sve ono što je potisnuto kad-tad izlazi na površinu i upravlja našim ponašanjima. Podsvijest funkcionira kao spremnik informacija. Važno je priznati vlastite terete i naučiti živjeti s njima, a ne strahovati od njih. Nije jednostavno izbrisati sjećanja. To nitko ne traži. Važno je prihvatiti da postoji ljepši pogled. Oprostiti roditeljima na svim nesavršenostima, pogreškama i pogrešnim riječima prvi je korak oslobađanja okova i tereta koji su obilježili naše odrastanje.
Osnovna uloga roditelja je promijeniti svoje mentalne obrasce kako bi svojoj djeci i njihovim potomcima osigurali bolje i sretnije djetinjstvo.
»UVIJEK ZNAJU ŠTO JE NAJBOLJE ZA DIJETE«
Nije jednostavno biti roditelj, uz brojne obveze, strahove i nadanja; pronaći put sretnijeg roditeljstva i „pravi“ način i stil odgoja. Pojedini roditelji rabe kruti i autoritativni odgojni stil u kojem su pred dijete postavljena prevelika očekivanja i zahtjevi, kontroliraju svaki djetetov korak, ne pružaju mu dovoljno topline i podrške. U takvom stilu odgoja roditelji su pretežito usmjereni na postavljanje granica i pravila, ne odobravaju njihovo kršenje, a glavni je cilj odgoja učenje kontrole i poslušnosti djeteta prema autoritetu. Rijeko kad slušaju potrebe djeteta, rijetko uvažavaju dječje mišljenje i »uvijek znaju što je najbolje za dijete«. Takva djeca često izrastu u nesigurne ljude, narušene su slike o sebi, sniženoga samopouzdanja, često pokazuju submisivno ponašanje i naglašenu potrebu da udovolje autoritetima.
ODGOJ ZA SAMOPOUZDANU DJECU
Drugi roditelji rabe stil odgoja koji je prožet čvrstom kontrolom i emocionalnom toplinom. Roditelji takvoga stila postavljaju one zahtjeve i očekivanja pred dijete za koje znaju da su prilagođeni djetetovoj dobi, da će ih dijete uspješno svladati. S druge strane pak imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim oblicima ponašanja, ujedno osiguravaju podršku, ljubav i emocionalnu toplinu, potiču djetetovu kreativnost, znatiželju i samouvjerenost vodeći računa o djetetovim potrebama.Odgoj djeteta zahtijeva mnogo strpljenja, ljubavi, samokontrole nad vlastitim brigama i frustracijama.Uloga takvih roditelja nije nadziranje, nego savjetovanje jer sve svoje zahtjeve objašnjavaju djetetu; ne koriste se rečenicama poput »zato što sam ja tako rekao«. Takav odgojni stil osigurava autonomiju djetetu, dopuštajući mu da samostalno donosi odluke u onim situacijama u kojim roditelj procijeni da je dijete spremno i emocionalno zrelo. Dvosmjerna komunikacija i aktivno slušanje glavna su obilježja takvoga odgoja. Takva djeca odrastaju u samopouzdane, sigurne osobe koje lako uspostavljaju samokontrolu i odgovornost.
DOSLJEDNI JEDINO U POPUSTLJIVOSTI
Postoje i oni roditelji koji rabe takozvani popustljivi odgojni stil u kojem ima obilje emocionalne topline, no gotovo nikakve kontrole i granica; ne postavljaju zahtjeve djetetu, ne uspostavljaju granice ponašanja, udovoljavaju svim djetetovim zahtjevima i njegovim željama. Djeca čiji roditelji dominantno rabe takav stil odgoja nesigurna su i nesnalažljiva, impulzivna, sklona agresivnim oblicima ponašanja ako im želje nisu zadovoljene ili ako se u životu susretnu s pojedinim ograničenjima. Takav odgoj onemogućuje djeci usvajanje društvenih norma i pravila ponašanja; takva djeca, na primjer, sama odlučuju kad će ići na spavanje, kada će jesti, kada će gledati televiziju, ne sudjeluju u kućanskim poslovima niti imaju odgovornosti. Prevelika sloboda samo je privid dobra odnosa s djecom, jer svatko treba granice, a granice učimo od svojih roditelja. Te granice omogućavaju svakoj osobi da odluči kako će ponašati u određenoj situaciji.
STIL ZA NEPOSLUŠNOST
Zanemarujući stil odgoja uključuje slabu kontrolu uz emocionalnu hladnoću. Roditelji postavljaju male ili nikakve zahtjeve i granice, emocionalno su hladni i udaljeni, nezainteresirani za dijete i njegove aktivnosti. Takva su djeca često neposlušna, neprijateljski raspoložena prema većini ljudi i situacija, sniženoga su samopoštovanja, sklona delinkventnim oblicima ponašanja i promjenama raspoloženja. Sreća je ta što je zanemarujući stil odgoja jedan od rijetkih stilova odgoja koji roditelji rabe.
KAKVI RODITELJI, TAKVA I DJECA?
Svako dijete slika je i prilika vlastitih roditelja. Učeći promatranjem i imitacijom, dijete usvaja većinu roditeljskih oblika ponašanja. Roditelji su primjer svojoj djeci, jer djeca nas više gledaju i oponašaju, nego što nas slušaju. Ključ odgoja leži u stvaranju snažne i sigurne povezanosti između roditelja i djeteta. Takva sigurna povezanost dovodi do razvoja odgovornosti i emocionalne zrelosti.Zadaća roditelja trebala bi biti prepoznati i razumjeti djetetove potrebe, ne projicirajući vlastite koje je »naslijedio« od svojih roditelja. Dijete od malih nogu uči o svijetu koji ga okružuje; spoznaje da li svijet sigurno mjesto, do koje mjere vjerovati drugim ljudima, u kakve se emocionalne i prijateljske odnose treba upuštati, kakve odluke donijeti i kojim putem krenuti kako bi si osiguralo psihološku stabilnost.
MUDRI RODITELJI DOPUŠTAJU POGREŠKE
Većina roditelja griješi, no pogreške ne predstavljaju preveliku opasnost u tome da roditelj neće dobro odgojiti vlastito dijete. Problem nastaje ako roditelj nije svjestan svojih pogrešaka i uporno ponavlja uobičajene obrasce ponašanja, ne uvažavajući potrebe djeteta. Velika je vjerojatnost da će jednom kad dijete odraste takav roditelj biti »optužen« da je svojemu djetetu pružio nesretno djetinjstvo. Stoga svaka osoba treba duboko zaroniti u sebe, osvijestiti vlastite strahove, vlastite potrebe, želje i ambicije koje možda projicira na vlastito dijete kako bi osigurala djetetu ispunjenje njegovih potreba.
Roditeljstvo nije posao, to je avantura u kojoj se roditelji suočavaju s brojnim preprekama, no i bezbrojnim radostima koje pruža avantura roditeljstva. To je avantura koja podrazumijeva suradnju roditelja i djeteta jer jedino će tako svi stići na željeni cilj. Mudri roditelji dopuštaju sebi i djeci da pogriješe; djeca su mudra jer na ljubav odgovaraju ljubavlju, na mržnju odgovaraju ignoriranjem i vrlo lako prihvaćaju disciplinu timskoga rada. Njegovanje timskoga rada osigurava ne samo zdravo sazrijevanje djeteta nego oplemenjivanje društva u kojem žive.
Branka; žena,majka,profesor, edukator, motivator,Life and Wingwave coach