ŠTO ZNAČI „EMOCIONALNO ZLOSTAVLJATI“ DJECU?
I RIJEČI MOGU POVRIJEDITI…
Djeca se mogu pretvarati da ih riječi ne povrjeđuju. Zapitajmo se jesmo li ikada djetetu rekli:
„Glupane, kako ne možeš naučiti pjesmicu?“
„S tobom uvijek problemi.“
„Nikada ništa od tebe.“
„Bolje bi bilo da se nisi nikad rodila.“
„Gadiš mi se. Umukni.“
Dok to izgovaramo ne shvaćamo kakvu štetu činimo našoj djeci. Djeca vjeruju onome što im odrasli kažu. Gledaju sebe kroz oči roditelja. A ono što vjeruju o sebi utječe na to kakvi će odrasli postati. Ako dijete često sluša riječi poput: „glupa/glup si“, „nesposobna/nesposoban“, „nikada ništa ne možeš učiniti kako valja“ i ono samo povjerovat će da je to istina.
Ako roditelji poriču ili kažnjavaju djetetovu ljutnju, bijes, tugu („Ne budi prestrašeni zec. Samo curice plaču“. „Diži se, nisi toliko strašno pao!“), strah („Tući ću te dok ne prestaneš plakati!“), dijete postane toliko oprezno u izražavanju svojih osjećaja da nikakve osjećaje ne izražava spontano nego najprije provjeri na licima svojih roditelja je li taj osjećaj ispravan i smije li ga imati.
Ako roditelj ne dozvoljava djeci da izraze slobodno svoje osjećaje, djeca često ostaju „zarobljena“ u svom strahu, tuzi, bijesu, povrijeđenosti i nemaju načina da se oslobode viška energije stvorene tim emocijama („Ne plačem kad me mama tuče jer onda se ona još više naljuti. Ionako me to previše ne boli. Ne dopuštam nikome da vidi moje suze.“)
Ako rijetko vide svoje roditelje kako se smiju, vesele i uživaju u životu, njihova djeca i sama razviju stav da život treba podnijeti, izdržati, a ne uživati u njemu.
Na ove načine, svojim ponašanjem roditelji djeluju na izražavanje odnosno potiskivanje osjećaja kod djece. Neizraženi i potisnuti osjećaji ostaju u djetetovom tijelu te se nagomilavaju i mogu dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja kod djece. ( O TOME ĆU PISATI VIŠE U SLIJEDEĆEM BLOGU )
Ima roditelja koji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta ( upisuju ga u školu „po vezi“, pišu zadaću umjesto njega, čitaju lektiru umjesto njega, „sređuju” mu da prođe ispite…) oni se drugima mogu činiti brižnim roditeljima, a zapravo djetetu takvim ponašanjem šalju poruku da je bezvrijedno i loše kao osoba te nesposobno zauzeti se za sebe.
U nekim obiteljima roditelji nastoje i osjećati umjesto djeteta, zaštititi ga od njegovih emocija ili uopće ne obraćaju pažnju na djetetove osjećaje („Pojedi čokoladu i zaboravi na to!“ ili „Ja ću pozvati tvoju prijateljicu na kolače i reći joj da je nisi htjela uvrijediti.“, „Nemoj plakati! Onda je i mama tužna!“).
Ako roditelji „spašavaju“ dijete od tuge, ljutnje i straha, počnu ga „tješiti“ dijete prije nego što su ga saslušali, ono postaje ovisno o drugima u prepoznavanju i definiranju vlastitih osjećaja. Također postaje bespomoćno i ovisno o drugima u rješavanju vlastitih problema.
Nažalost, postoje i djeca čiji roditelji ne reagiraju na njihove osjećaje i ne pokazuju nikakav interes za njihove osjećaje.
Ova, emocionalno zanemarena djeca uče skrivati osjećaje straha, povrijeđenosti, tuge, odbačenosti… Uče da njihovi osjećaji i potrebe nisu važni i ne slijede ih u životu. Uče da ne vjeruju drugima, da su dovoljna sama sebi te ni u odrasloj dobi ne dopuštaju sebi intimnost i bliske emocionalne veze.
Osjećaji roditelja i osjećaji djeteta su isprepleteni. Dijete razvija odgovornost za osjećaje roditelja i obvezu da bude uspješno i iskazuje samo pozitivne osjećaje kako bi roditelje učinilo sretnima i zadovoljnima i kako ih ne bi uznemirilo. Na taj način dijete uči lagati o svojim pravim osjećajima, nastoji učiniti sve kako bi udovoljilo roditeljima. Dijete potiskuje svoje prave osjećaje, razvija osjetljivost za potrebe drugih ljudi na štetu svoje samosvijesti i vlastitih potreba. Uči da njegovi osjećaji nisu toliko važni koliko osjećaji drugih ljudi te se i u odrasloj dobi brine o drugima ljudima na račun svog osobnog rasta i razvoja.
ZAŠTO ODRASLI EMOCIONALNO POVRJEĐUJU DJECU?
Danas su roditelji pod prevelikim stresom i teško im se nositi sa svakodnevnim problemima, (možda su u procesu razvoda ili imaju problema na poslu, problema s pićem…), pa je vjerojatnost da će emocionalno povrijediti djecu.
Neki roditelji su bili u djetinjstvu često povrijeđeni riječima ili emocionalnom hladnoćom pa su naučili tako komunicirati s drugima. Oni ignoriraju, vrijeđaju i ponižavaju djecu zbog vlastitih frustracija, iskustava iz svoje obitelji kad su bili djeca, vlastitih vrijednosti, stavova i vjerovanja o obiteljskom životu i odgoju djece… Vjeruju „da djecu ne smiju puno hvaliti niti im posvećivati previše pažnje da ih ne razmaze i ne pokvare“.
Neki roditelji imaju smanjen kapacitet za razumijevanje djece i njihovih potreba. Ponekad alkoholizam, psihičke bolesti, ovisnosti, poremećaji, invalidnost, nasilje u obitelji dovode do toga da roditelji ne uspijevaju zadovoljiti dječje razvojne i emocionalne potrebe. Najrizičniji su roditelji s nedostatkom empatije ili nedovoljno empatije za dijete.
Kada roditelji osjećaju da nemaju kontrolu u vlastitom životu, dijete postaje „žrtveno janje“ zbog nesposobnosti i nemogućnosti roditelja da rješavaju svoje probleme.
Nažalost i neki učitelji misle da djeca trebaju biti mirna i tiha, i da se to postiže strahopoštovanjem.
Roditelji djece koja su „zahtjevna“, hiperaktivna, koja imaju poremećaj u ponašanju ili razvojne poteškoće, postavljaju pred roditelje veće zahtjeve, a s time i veći rizik. Neki roditelji će svojim ponašanjem „odbacivati“ dijete, dok će ga drugi nastojati „ispraviti“.
Današnji tempo života manje svjesno potiče emocionalno zlostavljanje djece tolerirajući socijalnu izolaciju obitelji, manipuliranje djecom ili stavom da su djeca vlasništvo roditelja. Najčešće nitko ne intervenira kad se radi o emocionalnom zlostavljanju unutar obitelji smatrajući da je to privatna stvar obitelji, njihovog odgoja i prava da odgajaju dijete kako oni smatraju da je najbolje.
KAKO SE DIJETE TADA OSJEĆA ?
Djeca imaju bazične potrebe kao i odrasli: OSJEĆATI SE SIGURNO, VOLJENO, POŠTOVANO, VRIJEDNO LJUBAVI, PRIHVAĆENO, SPOSOBNO.
Djeca se mogu nositi s povremenim emocionalnim „ispadima“ roditelja, no ako vrijeđanje, ponižavanje, odbacivanje, ismijavanje ili ignoriranje postanu stalni obrazac ponašanja prema djetetu, takvo destruktivno ponašanje će zasigurno imati negativne posljedice po dijete. Ako roditelji djeci kroz duži period pokazuju riječima i ponašanjem da su loša, glupa, bezvrijedna, nevažna te ako manipuliraju djetetovim osjećajima krivnje i manje vrijednosti, ona mogu razviti probleme u različitim područjima osobnog rasta i razvoja. Mogu imati smetnje ponašanja, probleme s učenjem, stvaranjem prijateljstva, povrjeđivati sebe i druge, postati depresivna i nesretna.
Djeca koju roditelji previše štite mogu se osjećati zbunjeno, nesposobno, bezvoljno, beskorisno pa i glupavo. Mogu postati nezainteresirana i ne znati što ih zanima, jer su uvijek drugi odlučivali umjesto njih.
Djeca različito reagiraju na emocionalno povrjeđivanje, ponižavanje, ismijavanje i izrugivanje. Zbog svog temperamenta neka će djeca reagirati agresivnim ponašanjem, dok će druga djeca postati pasivna i povučena. Pasivna i povučena djeca ne privlače našu pažnju jer su „dobra i ne stvaraju probleme“. Ne vidimo da pate pa se čudimo ako iznenada postanu agresivna prema drugima ili samima sebi. Mala djeca o tome „govore“ izrazom lica i držanjem tijela, kroz crteže ili igru. Starija djeca riječima i ponašanjem. Pokazuju bol, tugu, odbačenost, poniženost, usamljenost i razočaranje.
Emocionalno zlostavljana djeca su najčešće vrlo usamljena i tužna djeca bez samopouzdanja i povjerenja u druge, jer su ih izdali oni koji su im trebali dati najviše ljubavi i pomoći. Osjećaju se sami u svojim problemima.
U odrasloj dobi mogu postati žrtve u bliskim odnosima ili se ponašati nasilno prema drugima i povrjeđivati ih.
Takva djeca mogu razvijati nisko samopoštovanje ili čak mržnju prema samima sebi, što može voditi u psihosomatske bolesti, depresivnost, ovisnost o drogama i suicidalna ponašanja. Kad odrastu izbjegavaju prepoznavanje i priznavanje vlastitih osjećaja („U redu je, nisam tužan.“, ili krive druge što su ih izazvali „Moj muž je kriv za to!, „I tako nitko ne mari za mene.“).
KAKVA JE BUDUĆNOST TAKVE DJECE?
Neka djeca će prevladati bol, tugu i razočaranje te emocionalno zlostavljanje neće ostaviti teže posljedice na njihov emocionalni razvoj. Nadoknadit će štetu koju su ostavila loša iskustva i zamijeniti ih pozitivnima, kroz druge bliske odnose, u školi, s prijateljima, na poslu i u široj obitelji. Ako uspostave blizak, emocionalno topao odnos s nekom drugom odraslom osobom (bakom, djedom, tetom) koja će im kroz svoje ponašanje i emocionalno prihvaćanje pomoći da ipak zadrže dobru sliku o sebi, razvijaju samopoštovanje i samopouzdanje, uvrede od strane roditelja neće ostaviti tako štetne posljedice po njih.
Nažalost, puno djece neće imati tu sreću. EMOCIONALNE POVREDE ĆE IM ONEMOGUĆITI NORMALNA SOCIJALNA ISKUSTVA TE ĆE BITI NE SAMO POVRIJEĐENI, NEGO NEĆE ZNATI POTRAŽITI POMOĆ OD DRUGIH LJUDI, BIT ĆE PREPLAŠENI ILI PREVIŠE OPREZNI PRI STVARANJU NOVIH ODNOSA.
Neki od njih neće razviti suosjećanje s drugima te neće moći prepoznati ni uvažavati potrebe i osjećaje drugih. Emocionalno povrjeđivana i ponižavana djeca teško uspostavljaju odnos povjerenja i imaju poteškoće u uspostavljanju emocionalno bliskih veza i u odrasloj dobi.
Kad postanu roditelji, mogu imati probleme u odnosima s vlastitom djecom, jer svojim ponašanjem ponavljaju iskustva iz svog djetinjstva. Teško im je udovoljiti potrebama vlastite djece jer nisu prebrodili vlastite emocionalne povrede iz djetinjstva i jer njihove vlastite potrebe nisu bile zadovoljene. Roditelji koji su doživljavali emocionalno zlostavljanje u djetinjstvu ne moraju nužno ponavljati obrazac emocionalnog zlostavljanja koji su oni doživljavali. Uz stručnu pomoć taj obrazac se može prekinuti i može se zaustaviti prenošenje takvog ponašanja na sljedeću generaciju.
ŠTO RODITELJI MOGU UČINITI DA IZBJEGNU EMOCIONALNO POVREĐIVANJE DJECE?
Zaustavite se. Razmislite što radite. Zašto ste tako ljuti? Jeste li stvarno ljuti na dijete ili zbog nečeg drugog? Kako biste se vi osjećali da to netko kaže vama? Što je zapravo problem? Ako se dijete „loše ponašalo“, što je zapravo učinilo? Budite što je moguće jasniji. Ne koristite općenite riječi kao „neposlušno je, neodgovorno, nezahvalno“. Precizirajte, odnosno označite konkretno ponašanje koje smatrate neprihvatljivim. Uzmite si vremena. Kad ste ljuti, potrebno je smiriti se prije nego što odgovorite djetetu. Razgovarajte s nekim u koga imate povjerenja, npr. prijateljem, psihologom, učiteljem, svećenikom, s drugim roditeljem. Ponašaju li se ponekad i ostala djeca tako? Ljute li se i njihovi roditelji zbog toga? Bit će vam lakše ako čujete da i drugi roditelji imaju slične probleme. Možda kroz to dobijete ideju kako na drugi način rješavati problem, a da emocionalno ne povređujete dijete. BILO BI DOBRO ODRŽAVATI OBITELJSKE SASTANKE BAREM JEDANPUT TJEDNO. To je dobar način rješavanja obiteljskih problema. To je i vrijeme da se kažu pozitivni komentari o djeci, da im se prenesu dobri osjećaji i tople riječi koje će ispraviti riječi koje bole izrečene u ljutnji. Svaka obitelj ima krizu i negativnih iskustava te stoga i svaka obitelj treba svoje posebno vrijeme za dijeljenje pozitivnih misli i osjećaja, kako bi lakše prevladala povremene krize. Raspitajte se postoji li u vašoj sredini mjesto gdje možete dobiti informacije o psihičkom razvoju djece i njihovim emocionalnim potrebama. Djeca žele biti voljena i zadovoljiti svoje roditelje te se bolje ponašaju kada ih se pohvali. Prije će naučiti neko novo ponašanje zbog dobivene pohvale, nego prestati s nekim ponašanjem ako ih vrijeđamo i ponižavamo. Potražite pomoć zbog vlastitih problema. Ako ste i sami kao dijete bili emocionalno povrjeđivani, dobro bi bilo da se posavjetujete s psihologom ili terapeutom ili coachem kako biste se naučili nositi s lošim osjećajima umjesto da ih prenosite na djecu koju volite. ( Tu sam za vas, potražite me…zajedno možemo riješiti poteškoće)
KAKO POMOĆI DJECI DA SE OSJEĆAJU SIGURNO, VOLJENO I VRIJEDNO?
Odvojite svakodnevno barem 15-20 min koje ćete provesti s djetetom, bez televizije, rodbine i telefonskih razgovora. Provedite ovo vrijeme sa svojim djetetom usredotočeni na njega. Recite mu da ga volite.
Neka dijete zna da se može osloniti na vas. To ne znači da nikada nećete biti ljuti. Dijete bi trebalo znati da ga volite i kad ste ljuti.
Zaštitite dijete od nasilja. Dom mora biti sigurno mjesto za sve članove obitelji.
Pohvalite djetetove uspjehe. Poštujte, pohvalite njegove talente. Pronađite u čemu je dobro i pokažite zanimanje i pažnju.
Naučite ga kako se nositi s neuspjehom. Nitko ne može sve učiniti svaki put dobro. Djeca moraju naučiti da su i neuspjesi nešto što ponekad treba očekivati. Neuspjesi mogu biti izazovi koji će pomoći djetetu da iz sebe izvuče najbolje.
Pomozite djetetu da samo razmisli i riješi svoje probleme. Budite mu na raspolaganju da s vama razgovara o svojim brigama i osjećajima.
Poštujte djetetove osjećaje i razmišljanja. Djeca zaslužuju poštovanje i uvažavanje isto kao i odrasli.
Pažljivo birajte riječi. Prekinite loše navike vrijeđanja djece. Riječi mogu povrijediti i više od udarca, ali mogu i pomoći.
RIJEČI KOJE NIKADA NE BI TREBALO UPUTITI DJETETU:
grozna si,
samo budala te može voljeti,
gadiš mi se,
kako si nespretna,
bolje bi bilo da se nikad nisi rodio,
da nije bilo tebe, tata i ja se ne bismo rastali,
zbog tebe se mama i ja nismo rastali, a ti si ovako nezahvalna,
jednostavno si preosjetljiv/preosjetljiva.
RIJEČI KOJE POMAŽU DJETETU:
ponosna sam na tebe,
ti to možeš,
super si to napravila,
lijepa si,
čestitam, zaslužila si to,
bez tebe to ne bih mogao,
imaš smisla za humor,
volim te,
vjerujem ti,
vjerujem u tebe,
zanima me kako se osjećaš,
razumijem kako se osjećaš.
IAKO UVREDA MOŽE BITI NEPROMIŠLJENO IZREČENA U LJUTNJI, MORAMO ZNATI DA SE RIJEČI RODITELJA UPUĆENE DJETETU DUBOKO UKORIJENE I MOGU ZAUVIJEK ŽIVJETI U DJEČJEM SRCU. BIRAJTE RIJEČI KOJE POMAŽU, A NE ONE KOJE POVRJEĐUJU. TO ĆE VAŠOJ DJECI POMOĆI DA SE OSJEĆAJU SIGURNIMA, VOLJENIMA I VRIJEDNIMA TE DA U ODRASLOJ DOBI POSTANU SRETNE, EMOCIONALNO STABILNE, ZRELE I ODGOVORNE OSOBE.
Branka profesor,edukator,motivator,life and wingwave coach u JoyfullifebyBranka centru sretnijeg roditeljstva i osobnog razvoja
