Što je DISLEKSIJA i kako utječe na dijete?
Toliko sam puta čula stariju generaciju kako komentira da u današnje vrijeme svako dijete ima disleksiju, disgrafiju, mora logopedu…dok u njihovo vrijeme toga nije bilo.
O, bilo je. Itekako je bilo, samo nije imalo ime i nije se toliko bavilo s djecom.
Pa, kako je bilo odrastati s disleksijom?
Odgovoriti bez previše ustručavanja. Bilo je podosta teško. A tako sam voljela priče i pisanu riječ. Ispričat ću vam iskustava koja su me obilježila. Ta iskustva pomogla su mi da imam pregršt razumijevanja za mališane koji imaju malo drugačije potrebe od drugih.
I danas u sjećanje mogu prizvati svaki detalj tog nemilog trenutka. Učiteljica ( dobra prijateljica i kolegica moje mame ) s oduševljenjem je rekla, „Hajde, Brankice, ti nam prva pročitaj.“
Zaledila sam se. Sve je nestalo. Učionica, prijatelji i igračke. Ostao je samo tekst i moja, nova, do tada nepoznata prijateljica DISLEKSIJA. Samo je trebalo pročitati tu prvu riječ…Prvu…
Gledali smo se slova i ja. Samo smo se gledali. Ja sam pokušavala otvoriti usta. Ja koja sam brbljiva nisam uspjela izustiti riječ. Nikako. Osjećala sam da ću se osramotiti ako tu riječ izgovorim na glas. Nisam mogla pročitati riječ jer se nisam mogla dogovoriti sa slovima…stalno su mi bježala. Nisam mogla shvatiti što znači riječ koju trebam pročitati. Muk u razredu zamijenilo je prvo potiho smijuljenje koje je polako prelazilo u grohotan smijeh. A ja? Postajala sve manja i manja. Niz moje lice počele su se kotrljati suze. Nisam sigurna jesu li suze bile zbog te jedine riječi ili zbog toga što sam osramotila mamu.
NEDOVOLJNA EDUKACIJA NASTAVNIKA UZROK JE DUBOKIH TRAUMA ( ne osuđujem nikoga, samo pričam svoje iskustvo i kao dijete i kao profesor )
Kada si dijete ti maleni neuspjesi su poput domino kockice koja ruši sve pred sobom. Na pomalo grubi način sam shvatila da možda čitanje na glas nije za mene. Od te spoznaje više me je zaboljela spoznaja da sam možda gluplja od svojih prijatelja u razredu. Teško da možete zamisliti koja je to samoosuda za jedno dijete.
Slične scene postale su moja školska svakodnevica. Da bi me „osnažila“ moja učiteljica je inzistirala na čitanju na glas pred cijelim razredom, a ja sam se osjećala sve jadnije i bespomoćnije. Mama ( koja je bila profesor ) pokušavala mi je pomoći kako je znala jer tada se nije puno pričalo o disleksiji. I danas čujem smijeh vršnjaka i smrznem se na rečenicu „Tko će čitati?“. Vjerujte mi tu rečenicu nećete čuti u mom razredu.
Priča ima nastavak i u srednjoškolskim danima, a izjave poput: „Hajde, Branka, ne glupiraj se. Pa nisi glupa. Čitaj kako piše. Hajde, što čekaš?“ rezultirale su averzijom na pisane riječi. Na samom kraju srednje škole dogodilo se nešto što je donijelo sunce u moj život.
Stajali smo ispred ulaza u gimnaziju. Radili sve ono što rade pubertetlije koji se žele dokazati. Ugledali smo prijatelja kako dolazi s roditeljima. Stigao je i ponosno se pohvalio kako je bio na nekim testiranjima i rekli su mu da ima disleksiju.
S čuđenjem smo ga gledali dok je objašnjavao kako su ga mama i tata odveli u Sloveniju na testiranje i sad ima papir koji dokazuje kako ima disleksiju i da se učitelji moraju prema njemu ponašati drugačije.
U meni nešto prelomilo. A gdje je moj čarobni papir? Sad kad sam, maturantica, gdje je moj čarobni papir? Gdje je on bio cijeloga života da me zaštiti od smijeha i bolnih zaključaka? Da sam imala tak papir moje samopouzdanje ne bi bilo u središtu Zemlje.
Iako sam živjela na granici sa Slovenijom, možda zbog srama, a možda zbog neznanja, moji roditelji me nisu odveli na testiranje.
Papir imam danas. No, trebalo je puno vremena i edukacije da traume i nesigurnost nestanu.
I danas, koliko bila brbljava i komunikativna, u trenu kad bi morala pročitati neki tekst, pa i svoj, na glas – nastaje kaos. Slova plešu, riječi postaju besmislene, svijet oko mene nestaje.
Prihvatila sam svoju prijateljicu DISLEKSIJU i dokazala sama sebi da me ona ne mora definirati. Da, sada čitate moj tekst. ( bilo je puno grešaka dok sam ga pisala ). Sigurno ga ne mogu pročitati na glas.
Ostaje mi neostvarena želja…Željela bi se vratiti u svoj prvi razred, tamo pored plakata s lišćem ispod neonskog svjetla i položiti ruku na leđa one male Branke. Zagrlila bi ju i obrisala joj suze.
Dobro je. Danas je dobro. Postala sam profesor jer ne želim da neke nove generacije moraju osjećati taj gorak okus srama koji sam osjetila ja.
Sretna sam da edukacija o disleksiji i disgrafiji jača.
Jednoga dana ti moje disleksično dijete osvojit ćeš svijet….
- Kako pomoći disleksičaru da se snađe u školi?
- Kako mu pomoći da izgradi samopouzdanje i prihvati svoj hendikep kao dar ?
Odgovore na ova i druga pitanja dobiti ćete na radionici…
Zapratite me na Instagramu.
Možete ispuniti ovaj obrazac :
