KAKO SE PONOVO VRATITI U „ŽIVOT U DVOJE“
Djeca odrastaju i prije ili kasnije odluče se na novi put, u potpunu autonomiju. To je normalan slijed u životu, no kod većine roditelja nastaje mali kaos i tuga što je poznato pod nazivom “sindrom praznog gnijezda”. Sindrom praznog gnijezda karakterizira mnoštvo izmiješanih, intenzivnih osjećaja, odnosi se na razdoblje kada dijete trajno ili privremeno napusti roditeljski dom zbog odlaska na studij, ženidbe, zaposlenja u drugom gradu… To je trenutak– razvojna faza s kojom se suočavaju roditelji srednje živote dobi. Napuštanje roditeljskog doma ( gnijezda ) značajan je događaj i za roditelje i za dijete. Taj trenutak donosi velike promjene u živote i djece i roditelja, te zahtijeva prilagodbu. Većina roditelja spremna je na taj trenutak i doživljavaju ga pozitivno, a za neke je to izvor različitih osjećaja; s jedne strane ponos, sreća i ljubav, a s druge se često javljaju osjećaji usamljenosti, tuge i gubitka. Kada dođe taj trenutak, uobičajeno je da se pojedinci tako osjećaju. Ono što je zabrinjavajuće i nije dobro kada se ti osjećaji s vremenom nastave i učvršćuju, a roditelji se teško prilagođavaju novoj obiteljskoj situaciji. Iako sindrom kao takav nije okarakteriziran kao klinički poremećaj, dugoročno, takvo stanje može dovesti do ozbiljnih depresivnih i anksioznih smetnji koje zahtijevaju liječničku pomoć. Ponekad roditelji svoju ulogu doživljavaju preozbiljno i presavjesno pa odlaskom djece doživljavaju niz gubitaka – tuga, usamljenost, nesigurnosti, neizvjesnost, zabrinutost, nostalgija…su karakteristični za sindrom „praznog gnijezda“. Odjednom roditelji izgube svakodnevnu rutinu…nađu se sami i osjete da su pogubili vezu s partnerom. Do sada se živjelo za zajedničko objedovanje, večernja druženja, obaveze oko djece (vožnja u školu, treninge…). Odlazak iz gnijezda je normalan događaj u odnosu dijete – roditelj, ta neovisnost djece od roditelja nije nešto što se iznenada dogodi. Puno prije sindroma „praznog gnijezda“, cijela se roditeljska uloga temelji na prolasku kroz faze u kojima se vide djetetovi pomaci prema autonomiji, koji roditeljima predstavljaju trenutke tuge i gubitaka. Svaki roditelj će pustiti nekoliko suza radosti ili tuge kada dijete prohoda, krene u školu, diplomira ili se vjenča, to je prirodna ambivalentnost ljudskih osjećaja. Tako je i ovaj trenutak, odlazak od kuće, za dijete korak prema neovisnosti, odnosno znak njihove odraslosti. Važno je prepoznati kako se osjećate – emocije ne treba umanjivati ni potiskivati. Korisno je podijeliti svoje brige i raspoloženje s partnerom i ljudima koji su vam bliski i kojima vjerujete. Dijeljenje s drugima pomaže vam da situaciju sagledate iz drugoga kuta i dobijete podršku koja vam je potreba.
Ovo je NAJVAŽNIJE
Usmjeriti se na partnerski odnos – učvrstiti svoj odnos kroz zajedničke aktivnosti. Prihvatite da i vaš partner doživljava odlazak djeteta na sličan način kao i vi. Dijeljenje emocija može vam pomoći da se dodatno povežete i pružate utjehu jedno drugome.
Pronađite hobby ili aktivnost u kojoj ćete uživati – sada imate više vremena da se posvetite sebi i svojim interesima i partnerskom odnosu.
Obnoviti stara prijateljstva ili stvoriti nova – ljudi imaju prirodnu potrebu za bliskošću stoga je važno okružiti se ljudima s kojima vam je ugodno.
Moderna tehnologija smanjuje udaljenost – jedna od prednosti današnjice su pametni telefoni koji pružaju mogućnost da se čujete i vidite sa svojom djecom iako su kilometrima daleko, no nemojte im dosađivati, budite umjereni i dopustite im da sami saviju svoje gnijezdo.
Uživajte u spoznaji da ste odgojili uspješnu i dogovornu djecu koja su spremna osamostaliti se.
Što ne pomaže…
Ne prenosite vlastite strahove prenositi na djecu (Hoćeš li moći sam?… Hoćeš li znati skuhati?…) – ovo je njihova prilika da se osamostale i uče na vlastitim pogreškama.
Prebacivanje i krivnja nisu poželjni (Zbog tebe se osjećam loše… Otkad si otišla/otišao…) – krivnja vam ne će pomoći da se osjećate boje, već naprotiv, značajno ćete narušiti vaš odnos s djecom.
Izbjegavajte ucjene (Odlučio/odlučila si otići, ne računaj više na našu financijsku pomoć) – svako dijete treba osjetiti da ga roditelji vole i da će biti tu ako mu to zatreba, tako će se lakše suočiti s odvojenošću i izazovima.
Većina roditelja ima potrebu povući se i zatvoriti se u sebe i negirati poteškoće i neugodne emocije – to dugoročno može dovesti do ozbiljnijih poteškoća
Moje iskustvo:
Roditelji sindrom „praznog gnijezda“ doživljavaju na različite načine. Većina ovo razdoblje prebroditi mirno, za druge to može biti iznimno težak trenutak. Puno teže odvajanje od djece doživljavaju
- nezaposleni roditelji koji su se identificirali samo kroz svoju roditeljsku ulogu
- samohrani roditelji
- roditelji iz konfliktnih brakova
- zaštitnički nastrojeni roditelji
- roditelji koji istovremeno prolaze kroz neko razdoblje stresa (npr. bolest, menopauza, umirovljenje…)
- roditelji koji strahuju da se djeca nisu dovoljno odgovorna i neće se sama snaći
Vjerujte svojoj djeci i samom sebi. Vi ste ti koji ste ih pripremali za život. I vi ste otišli od svojih roditelja i savili svoje gnijezdo. To je prirodan proces. Vaš partner i vi sada imate vrijeme za sebe…UŽIVAJTE…
Ako osjetite da ne možete sami prihvatiti novonastalu situaciju…bez srama potražite stručnu pomoć…
Grlim vas
Branka životna trenerica 
