A gdje je taj mir ????

Cijeli život promatram ljude koji su u potrazi za nečim više od onog što imaju. I to, dakako, nije loša stvar jer je to put prema boljem, prema ostvarenju snova, prema unutrašnjem zadovoljstvu.

Treba postavljati više ciljeve kako bi se napredovalo kažu mudri i uspješni ljudi. No moju je pažnju posebno privukao način na koji se traži, između ostalog, unutrašnji mir. I zanimljivo mi je promatrati ljude koji čak i kad imaju baš sve što si čovjek može zamisliti, a što bi im trebalo donijeti unutrašnje zadovoljstvo i smiraj, njihovo nezadovoljstvo traje i dalje. Izgledaju potpuno nesvjesni onoga što imaju, a što često uopće ne znaju cijeniti. I ideja o vlastitom miru uvijek se nalazi negdje izvan njih. Zgodna mi je ta potraga za unutrašnjim mirom izvan granica vlastitog tijela. Ne bi li sam pojam “unutrašnji” trebao označavati da se nešto nalazi unutra, odnosno u nama? Da, znam, reći ćete, lako je meni pričati…

I logičan potez u potrazi za unutrašnjim mirom je želja za promjenom okoliša, odbacivanjem svega, traženje mira u samoći, izolaciji od ljudi, druženju samih sa sobom. Objašnjiva mi je i razumljiva ta želja, no iz osobnog iskustva znam da taj čin uglavnom nikuda ne vodi. A morat ćete mi vjerovati na rijeć da iskustva imam. Ponekad i previše. Pronaći mir u osami nije teško. Izoliraš se od svih, dogovoriš sam sa sobom i s “onim gore” ukoliko u njega vjeruješ i sve super. Sjedi, pet. Ravnoteža je uspostavljena. Mir vlada vašim mislima i dušom. Sretni ste, smireni, spokojni i zadovoljni. No, ono što je izuzetno teško je zadržati taj mir pri povratku među ljude. Trenutak povratka označava i suočavanje s činjenicom krhkosti tog netom uspostavljenog mira kojeg i najmanji negativni titraj društva uspijeva slomiti i uništiti. A uništenje uspijeva jer je mir zadobiven na neprirodan, otuđeni način, način koim uobičajeno ne živimo.

I baš zbog te spoznaje koju sam poprilično platila vlastitim iskustvom, slijedeća mi se priča svidjela i, naravno da ću je podijeliti s vama. Priča kaže kako je jednom davno jedan Kralj ponudio veliku nagradu umjetniku koji će najbolje oslikati mir. Okušali su se brojni umjetnici, a Kralj je, nakon pregledavanja svih umjetnina odabrao dvije koje su mu se zaista svidjele.

Prva je slika prikazivala mirno jezero. Jezero je bilo savršeno ogledalo za mirne planine koje su ga okruživale. Iznad jezera protezalo se prekrasno plavo nebo prepuno snježno bijelih mekih oblaka. Bez daška vjetra, bez ijednog zvuka, bez ičega što bi narušavalo tu harmoniju smirenja. I svi koji su vidjeli tu sliku smatrali su je savršenim prikazom mira.

Na drugoj su slici također bile planine. No bile su gole i strme, mračne i opasne. Iznad njih nalazilo se ljuto nebo iz kojeg je padala kiša i sijevale munje. U donjem dijelu planina nalazi se opaki vodopad čija voda se pjenušala i komešala u svojoj snazi. Slika baš i nije odavala pojam mira. No kad je Kralj malo bolje pogledao, kraj vodopada je vidio malo zeleno grmlje koje je raslo iz pukotine stijena i u njemu pticu koja je savila svoje gnijezdo. Tamo, u centru uzburkanosti ljutite vode, majka ptica savila je gnijezdo i spokojno brinula o svom potomstvu. Savršeno mirna i sigurna…

I koja je slika osvojila nagradu, pitali su podanici? Ona druga, odlučio je Kralj uz objašnjenje “mir ne znači biti u miru kad oko vas nema buke, problema ili teškoća. Mir znači biti spokojan i siguran u sebe i kada situacija oko vas huči i bjesni, kad vas stišću problemi i kad je sve oko vas crno, a pri tome uspijete zadržati mir u svom srcu. To je pravi smisao mira.”
Slažem se s mudrim Kraljem jer sve što nam treba za život i mir nalazi se u nama. Nosimo u sebi sve sastojke za kreiranje vlastitog pakla, ali i vlastitog raja i na nama je da se sami sa sobom dogovorimo kakvim životom želimo živjeti.

by Branka

Newsletter

Prijavite se i dobivajte redovite obavijesti o aktualnim događanjima